Wednesday, June 17, 2009

KOMEMORACIJA - GRB BOSANSKOG ZMAJA



Grb Bosanskog Zmaja je nastao kao sjecanje na jos jednog velikana bosne koji je u godinama kada su stvarane nacije na balkanskim prostorima poveo bosanski narod u borbu za samostalnost, koja ce sa nazalost ugusiti u krvavim dogadjajima poslije toga sa ubistvima preko 2500 bosanskih velikaskih glava, nakon cega se bosna do danas nije oporavila. ovo je cisto komemoracija na te dane i na covjeka koji je osjetio i vidio, a zahvaljujuci i obrazovanosti shvatio dva vazna faktora: slabljenje turske carevine i vaznost bosanske samostalnosti i bosanskog naroda.
Kapetane, hvala i izvini za izrode...



ovaj komemorativni grb u sebi ima sve elemente tih burnih dogadjaja. bosna je sa svojim polozajem u turskoj carevini zauzimala gornji lijevi ugao pa je i zuto polje eksplozije u gornjem lijevom uglu. graficka eksplozija upravo predstavlja ovaj pokret za bosansku samostalnost. zrake eksplozije podrzavaju jatagan sto oznacava kapetanovu sablju kao predvodnika te ekplozije. sve zrake podrzavaju ili su u visini sa jataganom izuzev dvije, dva izroda iz bosanske historije: smail aga cengic i ali pasa rizvanbegovic, dvojica koja su iz licnih interesa izdali Kapetana i s time prouzrokovali pokolj preko 2500 bosanskih velikasa i pametnih glava.
zmaj u zutom polju je lik i djelo Huseina Kapetana Gradascevica onako kako ga je narod prozvao.
boje zuta i zelena su preuzete sa zastave koju je zmaj koristio u svojim pohodima, a plavi obrub je bosanska boja koju su svi oni koji su shavtli u 1990-im sta je drzavnost prihvatili kroz drzavni grb kraljevske porodice Kotromanic i njegovu podlogu, koja se i sa nametnutom zastavom od strane medjunarodne zajednice prepoznala kao drzavna osnovna boja, tako da samo uokviruje tu borbu za samostalnost u ono sto je ona i bila, borba za bosansku samostalnost.

HUSEIN KAPETAN GRADASCEVIC

XIX. stoljece bosanske historije pod turskom vlascu je bilo vrijeme borbe konzervativnog begovata za autonomni polozaj Bosne, a ne kako se cesto iz kojekakvih razloga zeli inaugurirati misljenje o borbi za nekakve vlastite individualne sitnicarske pogodnosti. Ujedno, to je bila i borba protiv svih mogucih sultanskih reformi koje su u sustini, dovodile Bosnu u jos nepovoljniji polozaj.

Polozaj raje je bio dosegao vrhunac. Zelja za skidanje turske vlasti bila je osjetna kako u redovima hriscana, tako i muslimana. Mrznja prema Osmanlijama ili Turkusama, kako su ih zvali pogrdnim imenom, osjecala se gotovo u cijeloj zemlji.

Ajani Bosne se stalno protive prema svim sultanovim reformama u Bosni, jer su bile u suprotnosti sa njihovim interesima, a najvise upornosti u borbi protiv istih pokazuje Mahmud II (1808-1839), sultan Carstva koje je vec bilo na umoru, sultan koji je bio poznat kao brutalan vladar. On je bio sin sultana Abdulhamida I (koji je umro od posljedica mozdanog udara 7. April 1789.g.) i francuskinje Aimée Dubucq deRivery, te je zbog toga nazivan kao "Sin Francuskinje", ili jos cesce kao - "Krscanski sultan". Za njegove vladavine, los polozaj stanovnistva u Bosni dozivljava kulminaciju koja ce eksplodirati u ustanku 1831.g. i dolaskom Carske vojske 1851. godine.

(1826.g. su ukinuti janjicari, 1828. izbio je rusko-turski rat, 1851. umire Petar Petrovic Njegos, iste godine kada Bosni i Latas dolazi u pohode)!

To je ujedno i prijelomno vrijeme koje ce zauvijek ostaviti traga u Bosni.

Po naredbi sultana Mahmuda I, prvi put, na Bosnu 1820.g. krece Ali Dzelaludin pasa, da 'gajtanom i sabljom' slomi otpor bosanskih begova i nezadovoljnika. Mostar i Srebrenica su pali u jurisima kao da su neprijateljski gradovi i u prvom naletu padaju glave 300 poznatih bosanskih ajana. Sultanski ferman, koji je stigao u Sarajevo je jednostavno odbacen i tako prvi puta stajase Bosna i njena volja protiv sultanove.

Pobunu je Abdurahman pasa suzbijao sjecom glava 'buntovnika', ali je morao za vrijeme rusko-turskog rata 1828.g. na brzinu da napusti Bosnu, jer je naisao na nezainteresovanost i potpunu pasivnost Bosanaca prema sudbini Carstva. Na kraju je morao vlastitom glavom platiti zadovoljstinu zemlji i da joj tako omoguci ucesce u ratu.

U medjuvremenu se pripremala 'kupovina' samostalnost Knezevine Srbije. Sultanima je bio prijeko potreban novac i u posljednjim godinama, posebno kada je Carevina bila na izdisaju, novac koji ce omoguciti dalje vodjenje raskosnog zivota, ali i nabavku i kupovinu modernog naoruzanja koje je bilo neophodno za naoruzanje novom reformom planirane, redovne vojske - nizama.

Ista sudbina, iz istog razloga, ce zadesiti Bosnu koja ce biti prodata Austro-Ugarskoj monarhiji za 25 miliona zlatnih dukata.

Koliku ce ulogu imati ove cinjenice, da li one bile prihvacene ili ne, ostaje na historicarima u rjesavanju poznate enigme: "Zasto i kako je Srbija dobila autonomiju, a Bosna nije?"

Zbog neuspjeha, koje je Osmansko Carstvo imalo u sukobima sa Rusijom koja je bila saveznik Srba, doslo je do ugrozenosti teritorije Bosne s desne obale rijeke Drine, sto je bilo porazno za Bosnjake, koji su svojim zivotima desetljecima branili svoju zemlju. Saznanje da ce Bosna zbog sticanja autonomije Srbije, Grcke i Albanije ostati potpuno izolirana, bili su dovoljan razlog za borbu protiv reformi centralne vlasti.

Nakon duzih priprema u Tuzli je u januaru i februaru 1831.g. odrzano savjetovanje bosanskih i hercegovackih ajana i kapetana. Donesene su odluke: da se od Porte zatrazi opoziv svih privilegija Knezevini Srbiji, da se sprijeci progon muslimanskog stanovnistva - koje je odmah nakon priznavanja Knezevine Srbije zapocelo, da se obustavi regrutovanje nove vojske, da se Bosni omoguci autonomija na celu sa domacem covjekom, a da Bosna Porti daje godisnji porez u iznosu od 4000 kesa.

Za vodju pokreta izabran je karizmaticni legendarni junak, mladi i bogati Husein-kapetan Gradascevic. Zmaj od Bosne!

Kazu da je tada imao samo 28 godina!

Kako Porta nije bila za ustupke, bosanski su se prvaci odlucili na oruzanu borbu. Vecina ajana i kapetana priznala je Husein-kapetana za svog vodju. Izuzetak bijahu stolacki kapetan Ali-pasa Rizvanbegovic i poznati Smail-aga Cengic.

Gradascevic je trazio da se u Bosni ne mijenja poredak, da se Srbima ne ustupaju nahije preko Drine, da se zastite muslimani u Srbiji, da se zastiti sirotinja i kmetovi u Bosni, te da se namjesnik u Bosanskom Ejaletu bira iz redova domacih ljudi. Husein-kapetan ("Zmaj od Bosne"), kada je vidio da Porta ne vodi iskrenu politiku, zatrazio je da Bosna postane nasljedna knezevina kao sto je Srbija postala pod Milosem. Sultan ovaj zahtjev nije prihvatio.

Istovremeno se cijeli bosanski begovat, osim njih nekoliko, podigao i ustao pod rukovodstvom Husein-kapetana Gradascevica na vijest da se uvode nizami (redovna vojska) sa novim uniformamam i novim poreskim sistemom. Pokret je bio okarakterisan (sto u stvari i jeste bio), kao borba protiv samovolje vlasti u Stambolu. Kapetan Gradascevic je stupio u kontakt sa skadarskim pokretom slicnog karaktera, pod vodstvom Skodra pase Busatlije.

Kapetan Gradascevic je krenuo, okupivsi vojsku od 25.000 ljudi, u susret Osmanskoj vojsci uz svesrdnu pomoc Skodra pase Busatlije. U prvoj bitki bi potucena brojno slabija vojska velikog vezira koji se uspio spasiti i pobjeci u Stambol. Kapetan Gradascevic nije iskoristio svoju nadmocnost i krenuo u potjeru, vec se siguran u pobjedu okrenuo i vratio u Travnik, gdje se proglasio vezirom.

Pod pritiskom, u novom pohodu sultanove vojske, na ciju stranu su stali Ali-beg Rizvanbegovic i Smail-aga Cengic, bosanska vojska bi porazena u okolini Sarajeva 1832.g.


Za nagradu, Ali-beg Rizvanbegovic postade novi vezir u Hercegovini (u Mostaru), koja tada bijase odvojena od Bosne. Kasnije ce se Ali-beg dokazati jos u bitkama protiv Mehmed Ali pase egipatskog. Dolazeci u Mostar poznate su njegove rijeci: "Evo vam Stambol Mostar, evo vam cara i u Mostaru - ne treba vam vise nikom da idete u Stambol!" Medjutim, ono sto on nije mogao znati, sa njegovim uklanjanjem ce biti zavrsena smaknuca svih bosansko-hercegovackih begova i ajana, a sa njima i ideja o bh. samostalnosti (autonomiji i nezavisnosti).

Kapetan Gradascevic se poslije bijega u Austriju ponovno vratio i na poziv sultana dosao u Stambol. Sultan je trazio od njega da bude u njegovoj sluzbi, ali na te nagovore sultana nije pristajao te je bio prognan i u prognanstvu otrovan u svojoj 31-oj godini zivota.

Bosnjaci su se svojim nazivom distancirali od Turaka Osmanlija za sva vremena, sto najbolje pokazuje dijalog Turskog beglerbega i Husein-kapetana Gradascevica:


Digao si se protiv carskog dvora Husein-kapetane.

Jesam beglerbeze, jer ste zulum cinili po Bosni! - odgovara Husein-kapetan.

A i fes ti smeta, sta imas protiv fesa na glavi slavnog turskog vojnika, Huseine-kapetane?

Nemam nista, ako je na njegovoj glavi, ali ako ga u Bosni na silu stavljate na nasu bosnjacku, imam, beglerbeze!

Sta bosnjacku, i u Bosni !

Nema vise Bosne, a nece biti ni Bosnjaka, Huseine, gines za drzavu koja nikad nije ni postajala, niti ce.

Ima Bosne beglerbeze i Bosnjaka u njoj, bili su prije Vas i ako Bog da, bice i poslije Vas.


Sa nestankom Huseinbega-kapetana Gradascevica nije nestao i otpor, vec se on iz godine u godinu pojacavao, sto se najbolje moglo vidjeti 1839. godine kada je objavljen djilhanski hatiserif koji je bio usmjeren u donosenju vecih sloboda hriscanima i uvodjenja "tanzimatskih hajirija" - korisnih ustanova. Takva je situacija vladala punih deset godina, te se zbog bojkota u Bosni nisu mogle provoditi sultanske naredbe. 1849. godine je stradala jedna kaznena ekspedicija Tahir pase koja je bila poslata u Krajinu protiv nezadovoljnika.

Otpor reformama Porte je nastavljen, a na putu slamanja tog otpora 1850.g. u Bosnu je sa velikom vojskom poslat poturcenjak Omer-pasa Latas, porijeklom Srbin iz Bosne, sa izricitim zadatkom, da pod svaku cijenu provede reforme. Samo u prvim borbama je izginulo oko 2500 Bosnjaka. U tom periodu, a i kasnije izvrsena je 'sjece ajana', tako da ce Bosna i Hercegovina, kako ce to povijest pokazati cesto i u buducnosti, uvijek ostajati bez 'pametnih glava', rukovodecih ljudi i tako obezglavljena - docekivati nemirna vremena u kojima su oni bili najpotrebniji.

Bune su nicale na sve strane, a i sam hercegovacki vezir Ali-beg Rizvanbegovic bi protiv uvodjenja novih uredbi. To ce ga na kraju kostati glave, kada 1851.g. bi uhapsen, naopako posadjen na magarca i tako proveden kroz Mostar. Kasnije je u taboru pred Banja Lukom u toku noci ubijen, po naredbi Omer pase Latasa, (koji se u tom gradu i poturcio, tj. gdje je preuzeo muhamedanstvo i presao na islam).

Dugogodisnji otpor je bio slomljen i time je sahranjeno nastojanje Bosnjaka da za svoju pokrajinu osiguraju autonomiju. Bosnom su zavladali stranci koji su svoj polozaj shvatili kao izvor bogacanja, i taj se polozaj nije promijenio sve do ovih dana.


U ratu sa Rusijom Porta je je bila prisiljena prihvatiti nepovaljan San Stefanski mir u martu 1878.g. Po njemu je bilo predvidjeno stvaranje tri (3) nove drzava na Balkanu: Velika Bugarska, Crna Gora i prosirena Srbija. Za BiH je bila predvidjena autonomija u okviru Osmanskog Carstva, koja u njoj kao takva - nije mogla opstati. Nezadovoljne jacanjem Rusije, evropske zemlje su trazile reviziju ovog ugovora, koja je izvrsena u ljeto 1878.g. Na njemu su Srbija i Crna dobile medjunarodno priznanje, teritorijalno prosirenje i obavezu da priznaju ravnopravnost nesrpskim narodima.

Austro-Ugarska je clanom XXV Berlinskog ugovora dobila medjunarodni mandat da "okupira i upravlja BiH". U julu 1878.g. u Sarajevu je doslo do masovnih demonstracija, poslije kojih je izabrana narodna vlada. Narodu je podijeljeno oruzje, a funkcioneri osmanske vlasti napustili su Bosnu. Tako je, nakon 400 godina prestala da postoji, ionako labava osmanska vlast u BiH. U otporu je ucestvovao jedan broj Srba i Hrvata, dok su Jevreji otpor pomogli novcem. Tako je otvoren put Austro-Ugarskoj aneksiji BiH, koja je konacno i izvrsena 1908. godine.

slika Zmaja HKG kao i tekst o ovom bosanskom velikanu je preuzet sa www.camo.ch

KOMEMORACIJA - GRB DVA HERCEGA

Grb Dva Hercega je nastao iz razgovora na jednom od foruma o bosanancima i necim novim sto bi moglo predstavljati kao osvjezenje. posao sam od ideje da su oba Hercega kroz bosansku historiju svoju velicinu ugradili u postojanje bosne i sigurno je da oni nisu podrzali bosansku drzavnost prica o bosni bi sigurno bila drugacija. na stranu sve unutrasnje nesuglasice pa i pravi mali ratovi (cak je Herceg Hrvoja uticao na izbor i svrgnuce jednog bosanskog kralja, Ostoje, i doveo drugog, Tvrtka II; Herceg Kosaca sklapa saveze sa Alfonsom od Aragona i Turskom carevinom kroz svoje nesuglasice za bosanskom krunom i rado prihvaca bosanske bogumile kada su ovi bili istjerani po naredjenju pape, znaci i te unutrasnje nesuglasice su bile uvezene izvana i njegova borba je ustvari bila zastita bosanskog stanovnistava pa samim time i bosne), sve je to bila borba za prevlast unutar kraljevine, ali su na kraju svoju odanost svojoj zemlji uvijek pokazivali kada je bosni zatrebalo.
sjedinjenjem njihova dva grba sam napravio komemoraciju na postojanje i djelo obojice bosanskih velikana i jednostavno ga nazvao Grb Dva Hercega.



komemorativni grb je mjesanog oblika grbova Herceg Hrvoje i Herceg Kosace. crvenobijele dijagonale su sa grba Herceg Kosace a gornji zaobljeni dio grba i dvije horizontalne linije, kao i bijela pozadina zajedno sa rukom i isukanim macem u napadu na lava su sa grba Herceg Hrvoje. jedini dodatak je zaobljeni trokut u centru koji odvaja bijelo polje od crvenobijelih dijagonala.
komemorativni grb Dva Hercega je priznanje ove dvojice velkana kroz nasu historiju i zahvalnost za podrsku svojoj zemlji kada god je to trebalo da se pokaze. bosna nikada nesmije da zaboravi svoju historiju i sve one koji ugradise sebe u njeno postojanje, kao sto nesmijemo zaboraviti sve one koji su kroz tu historiju zbog licnih interesa postajali sluge porobljivacima bosne.

Hrvoje Vukčić Hrvatinić

Hrvoje Vukčić Hrvatinić (Kotor, danas Kotor Varoš, oko 1350 - ?, 1416), hrvatski ban, veliki vojvoda bosanski i herceg splitski.

Hrvoje Vukčić Hrvatinić

Najstariji sin vojvode Vukca Hrvatinića. Spominje se prvi put u ispravi iz 1376. kao knez i vjerni vitez ugarskoga kralja Ludovika I Anžuvinca. 1380. kralj Tvrtko I Kotromanić dodijelio mu je naslov velikoga vojvode i darovao posjede u župi Lašvi. Nakon smrti kralja Ludovika I sudjelovao u dinastičkim borbama kao protivnik kralja Sigismunda Luksemburgovca i bio pristaša Ladislava Napuljskoga, koji mu je povjerio na upravu banovine Dalmaciju i Hrvatsku 1391. Utjecao je na izbor Stjepana Ostoje za bosanskoga kralja 1398. Nakon krunidbe u Zadru za ugarskoga kralja (1403), Ladislav Napuljski postavio je Hrvoja za glavnog namjesnika u Ugarskoj, Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni te ga imenovao hercegom splitskim, darovavši mu uz to ostrva Brač, Hvar i Korčulu. Otada je Hrvoje nosio titulu herceg Splita, potkralj Dalmacije i Hrvatske, veliki vojvoda bosanski i knez Donjih kraja.

Došavši u sukob s kraljem Ostojom, utjecao je na njegovo svrgavanje s prijestolja i izbor novog bosanskog kralja, Tvrtka II. Kotromanića 1404. Na upravu je dobio Srebrenicu i Drijeva. Ostojino svrgavanje izazvalo je napade Ugarske. U Bosni se pod Hrvojevim vodstvom stvorio pokret protiv Ugarske i kralja Sigismunda Luksemburgovca. Nakon Sigismundove vojne intervencije 1408. i pokolja bosanske vojske kraj Dobora, Hrvoje je prešao na Sigismundovu stranu. Pritom je zadržao dotadašnje časti, upravu nad Splitom, naslov hercega te upravu nad mnogim gradovima, medu njima i Požegom.

Hrvoje je bio prisutan na turniru evropskih vladara i velikaša u Budimu 1412. Tamo je ostavio snažan i upečatljiv izraz među savremenicima. Hrvoje je bio član Zmajevog reda. Svojim postupkom, napadom na posjede Sandalja Hranića Hrvoje je došao u nemilost kod ugarskog vladara. Nakon mnogih sukoba Sigismund je oduzeo Hrvoju župu Sanu, ostrva Brač, Hvar i Korčulu, a Split uzeo pod svoju zaštitu. Hrvoje je tada zatražio pomoć nezadovoljnih bosanskih velikaša i Osmanlija. Neopravdano mu se pripisuje 'slava' da je doveo Osmanlije u Bosnu. Ugarska vojska bila je poražena u Lašvi 1415, što je otvorilo put osmanskomu prodoru u Bosnu, a sljedeće godine Hrvoje je umro. Hrvatinići više nisu imali takvog dominantnog predstavnika u Bosni.

Hrvojeva udovica, Jelena Nelipčić, udala se za kralja Ostoju i tako Bosanskom kraljevstvu donijela dio Hrvojevih posjeda.

Hrvoje je kovao vlastiti novac; "krstianin" Hval izradio je po njegovoj narudžbi iluminirani ćirilski rukopis, poznat kao Hvalov zbornik (v. bosančica), a glagoljaš Butko prepisao — Hrvojev misal.


Stjepan Vukčić Kosača
Stjepan Vukčić Kosača (?, oko 1404.- ?, 22. maja 1466.), sin kneza Vukca Hranića, veliki vojvoda bosanske države. Nećak i nasljednik Sandalja Hranića Kosače od 1435, najistaknutiji među Kosačama. Po smrti strica vodio borbu za očuvanje nasljeđa Kosača. U sukobu sa Pavlovićima preoteo vojvodi Radoslavu Pavloviću njegove južne posjede na području Trebinja 1438. Od 1440. do 1443. proširio je vlast na Omiš, Završje (ili Tropolje), Poljica, Gornju Zetu, Bar, Trebinje i Klobuk. Ženio se tri puta. Prva žena bila je Jelena, zetska princeza iz kuće Balšića. Imao je petero djece - Katarinu Kraljicu Bosne, Stjepana, Vladislava, Vlatka i Maru. Njegov sin Stjepan Hercegović je u 20. godini primio Islam i postao veliki Ahmed paša Hercegović. Ugrožen od Mlečana i zetskoga vojvode Stefana Crnojevića, koji su mu ubrzo zatim oteli Bar, Gornju Zetu i Omiš, pomirio se s bosanskim kraljem Stjepanom Tomašem, s kojim je do tada ratovao. U znak pomirbe pristao je na udaju kćeri Katarine za bosanskog kralja (1446).

Dobijanje titule - Herzog

Godine 1448. priklonio se Osmanlijama i srpskomu despotu Đurađu Brankoviću u napadu na bosanskog kralja i proglasio se hercegom. U toku trećeg braka, sa bavarskom princezom Cecilie u korespodenciji je koristio njemačku transliteraciju njegove titule Vojvoda - Hercog (što je, u narodnom jeziku, evaluiralo u 'Herceg'). Teritorij pod njegovom vlašću, od tada poznat pod imenom herceštvo od Sv. Save Hercegovina, protezao se od Lima do Cetine i od Rame do Kotorskoga zaljeva. Na tom je prostoru bio poput samostalnog vladara. Herceg Stjepan stolovao je u više rezidencija, najčešće u dva grada - ljeti u Blagaju a zimi u (Herceg) Novom. Težnje za gospodarskim osamostaljenjem došle su do izražaja i u njegovim naporima da grad Novi razvije u pomorsko i trgovačko središte (1449. osnovao je radionicu sukna). Pritom je izbio rat s Kotorom i Dubrovnikom, koji je trajao 1451-54. Drugi konavoski rat, a u njega su se upleli i hercegovi protivnici (kralj Stjepan Tomaš, hercegov sin Vladislav Hercegović Kosača, vlastela Vlatkovići i pojedini hercegovi vazali). Osmanska vojna pomoć upućena hercegu pokolebala je njegove protivnike pa se 1453. pomirio sa sinom Vladislavom, a 1454. s Dubrovnikom. Pošto su Osmanlije počeli upadati u njegovu zemlju, pomirio se i s novim bosanskim kraljem Stjepanom Tomaševićem (1461). Nakon pada Bosne 1463. njegove su zemlje postupno, od 1465., osvajali Osmanlije (Hum i Podrinje) i Mlečani (Neretvansku krajinu). Potkraj života vlast mu je bila svedena na usko primorsko područje s gradom Novim, koji su Osmanlije zauzeli 1482. Herceg Stjepan Vukčic Kosača preminuo je 1466. godine. Po osmanlijskom osvajanju posjed hercegove zemlje dobio je ime Hercegovina. Kroz dalji razvoj hercegovačke historije obim područja Hercegovina se mijenjao,a održao se do danas. Juzni dio današnje Bosne i Hercegovine svoj naziv duguje hercegu Stjepanu Vukčiću Kosači.

obje biografije su preuzete sa wiki stranica.

Monday, June 15, 2009

VRATITE NAM REPUBLIKU BOSNU I HERCEGOVINU

na internet portalu magazina MOST naletih na clanka pisan 2007 i drago mi je da jos ima ljudi koji vide i pricaju istinu. g-din Lazar Manojlovic je ovim clankom sebe svrstao u te ljude. AFERIM g-dine Manojlovicu!

Lazar Manojlović
Vratite nam Republiku Bosnu i Hercegovinu


Dodikov orkestar

Titanik je bio najveći, najljepši, uopšte naj brod. Kao što je i BiH bila naj Republika, naj zemlja, naj država. Sve dok… Kad je Titanik, na svom prvom, i posljednjem, putovanju, zaplovio u pogrešne vode nasukao se na ledeni brijeg i potonuo. Gledali ste taj film.

Sjećate li se onih svih scena? Dok brod tone, to je posebno značajno, muzika je sve jača. Umiruje uspaničene putnike. Orkestar tutnji, a brod sve više nestaje u ledenim talasima i dok nestaje sa površine muzičari udaraju u doboše. I tako odoše na dno.

Sve me to podsjeti na orkestriranu galamu, ovih dana, u i oko Republike Srpske. Orkestar je u galami i talambasima jedinstven. Hoće Srpsku u Srbiju. Kao da je to krava pa ju pretjeraš preko Drine, a i za to treba puno muke, pa opet nadrljaš. A RS nije krava ni vo, već trinaesti dio zemlje Bosne i Hercegovine. A BiH nije hljeb da se odsječe kriška i pojede.

Ona je divna geografska cjelina, ali političari BiH su pali iz geografije. Pa, otuda i moje poređenje RS, ovih dana, sa brodom Titanik. Samo vođe opet podsjećaju na „Vođu“ sjajnog, a posebno aktuelnog, satiričara Radoja Domanovića. Aktuelne vođe morale bi pročitati „Vođu“ i pogledati film „Titanik“. Što prije to bolje.

Republika

Još je u antičkom Rimu mudri Ciceron utvrdio da je Republika opšte dobro naroda, a to i danas znači u svakoj državi republikanskog oblika. Međunarodna zajednica je napravila veliku podvalu Bosni i Hercegovini. Ime Republika dala je pogrešno manjem entitetu, a Bosnu i Hercegovinu raskomadala na bezbroj torova (distrikt, županije, kanton, federacija, RS) i tako stvorila sistem haosam. Neće građanima biti ni dobro ni lako sve dok je tako. Srpske vođe se ubiše vitlajući rječju republika, a negirajući Bosnu i Hercegovinu. Očito je da vođe nikada nisu uzele rječnik stranih riječi da prouče značenje termina. Nepismenost vodi u propast. Međunarodni mirovni sporazum, o Bosni i Hercegovini, potpisan u Dejtonu pun je rupa i promašaja, a na štetu bh građana i njihova zdrava života. On je pravljen za kvazi političare koji ne poštuju ni građane ni institucije. Otuda je potrebno izvršiti samo male ispravke Dejtona. Treba izbrisati pogrešnu terminologiju koja čini ukupnu propast.


Božidar Jakac: Josip Broz Tito

Ako uzmemo istinsko, etimološko, značenje riječi republika, te ju iz pogrešnih ruku stavimo na pravo mjesto dobićemo Republiku Bosnu i Hercegovinu, a to znači imaćemo državu kao i sav normalan svijet i kao i sve države ex Jugoslavije. Zašto je samo Bosna i Hercegovina kažnjena da ne bude Republika? Ona je to bila nepunih pedeset godina i građani su sjajno živjeli po Ciceronovoj definiciji koju je Josip Broz ustoličio. Vratite nam Republiku Bosnu i Hercegovinu podijeljenu po prirodnim cjelinama: sarajevski, banjalučki, mostarski i drugi srezovi. Brišimo distrikte, kantone, županije, republike.

Današnja Republika (srpska) podsjeća me na izjavu Gaja Julija Cezara (100-44 godine p.n.e.) u rimskom parlamentu: „Republika ne postoji. Postoji samo ime bez tijela i lica.“

Rane i mine

Bosna i Hercegovina je pokrivena ranama i minama. Mine uklanjaju mineri, a rane ostaju nama da ih zajednički liječimo. Veliki je to posao i za jedne i za druge. A nakaradna podijeljenost je posebna bolest i muka. Da dobijemo lijepu državu potrebno je da Radmanović, Silajdžić i Komšić krenu, zagrljeni, po Bosni i Hercegovini, a da tik uz njih idu vjerski poglavari, zbratimljeni, Puljić, Cerić i Kačavenda i da istu himnu pjevaju, zdravu vjeru propovijedaju i Republiku Bosnu i Hercegovinu stvaraju. Da ista bude sekularna, a ne kleronacionalna, nacional šovinistička i neofašistička. Da živimo u Republici BiH koja će značiti opšte dobro naroda. Ako aktuelni političari ne žele takvu državu neka idu u pirotehničare i uklanjaju mine. Bila bi to dvostruka korist za građane Bosne i Hercegovine. Narod će sam liječiti rane.

Grmi orkestar

Predugo grmi orkestar premijera Milorada Dodika. Sastavljen i od svirača i od trubača. Kao onaj na Titaniku. I Dodikov orkestar spašava nešto što se spasiti ne može.

Nisam političar, već analitičar u jednom vremenu u kome živim u mojoj, i ne samo mojoj, otadžbini BiH. Otadžbina mi je jedna i jedina, a prirodno spojena u prirodnu cjelinu. Djed mi je Hercegovac, a otac Bosanac. Ja mu dođem ono „i“ i to je ta nerazdvojna cjelina. Tako se osjeća i tako razmišlja većina građana u BiH. Svi smo mi privremeni korisnici ove zemlje, a ne njeni vlasnici. Otuda je moramo čuvati i sačuvati onima koji dolaze. Što ljepšu i bogatiju tim bolje za naše nasljednike. To mora i Dodik da zna i da se razumno ponaša.

Zbog kojekakvih Dodika, na sve tri strane, raspala se zemlja na države odnosno torove, a u njima svako hoće da sačuva svoje stado.

Duže od petnaest godina niko od vlasti i vladajućih partija nije ni nudio ni učinio građane BiH bogatijim za međusobnu ljubav, zdrav život u zdravoj sredini, apsolutno zaposlenje, ljudske penzije, a ne socijalu. Nema zdravog razuma, nema poštenja i pameti u vladajućim klikama. Nudi nam se svađa, mržnja, bezumlje. Da je bilo pameti, etike i zdravog razuma bili bismo normalna država. Za sve vrijeme mogli smo imati miroljubivu koegzistenciju među narodima iliti građanima BiH, a ne ovo što imamo.

Može premijer Dodik lagati neke ljude neko vrijeme, ali ne može lagati sve ljude sve vrijeme. I nije on sam. Nisu građani BiH zabrinuti što će njihov brod potonuti, već što ćemo mi nevini i nedužni stradati.

Nema potrebe voditi i vodati Dodike i Silajdžiće po Americi. Njima davati savjete isto je i što gluvome govoriti i slijepome namigivati. Neka pročitaju osnovnoškolsku priču o dva jarca na brvnu. Dosta nam je loše muzike. I instrumente i orkestar treba zamijeniti.

Mrtvi su potpisnici Dejtona, pa time i sporazum. Sam taj i takav Međunarodni mirovni sporazum u Dejtonu bio je silovan, a sve što je silovano mora biti i osuđeno.

Vlada li vlada

Šta radi, ako radi. Savjet ministara? Kojom Bosnom i Hercegovinom ona vlada ako se ne miče iz Sarajeva Grada. Ni Predsjedništvo BiH nije ništa efikasnije. Svi nešto pričaju. Svi se dogovaraju a voz stoji na slijepom kolosjeku.

U Bosni i Hercegovini ima vlada i vladara za cijelu Evropsku Uniju, ali sve njih plaćamo mi, obični građani pride međunarodne vlastele. Tako se dobija začarani, a zatvoreni bh krug kredom, ili bosanski lonac. I na kraju uz sve ove moje ludosti evo malo Ive Andrića mudrosti:

Svak nosi moralnu odgovornost za ono što priča, i svakog treba pustiti da slobodno priča. Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželjeti da priča koju današnji pripovjedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je mogućno više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha. jer, pripovjedač i njegovo djelo ne služe ničem ako na jedan ili drugi način ne služe čovjeku i čovječnosti.

(Štokholm, 10.12.1961.)

I nad ovom Andrićevom mudrošću, izrečenom prilikom prijema Nobelove nagrade za književnost, mogli bi se zamisliti bh političari, vladari i vlastodršci, a i Kristijan Švarc Šiling. Posebno bi dobro došlo premijeru Miloradu Dodiku i njegovom suigraču Harisu Silajdžiću.

Lazar Manojlović
(2007.)

BOBOVAC-KRALJEVSKI GRAD

Bobovac, Grad Bosanske Drzavnosti. nadjoh ovaj tekst na www.chamo.ch (odlicna stranica, dao sam joj poseban link sa komentarom "...bosna, prkosna od sna" a link je niz ilirskih zvijezdica i polumjeseca), pa se odlucih da ga prebacim jer je suvise vrjedan. webmaster sa chamo.ch je pruzeo sa oficijelne stranice komisije za nacionalne spomenike.



Historijski podaci

Ovo topografski istaknuto mjesto koristeno je u odbrambene svrhe jos u broncanom i starijem zeljeznom dobu (II milenij do 400. godine prije nase ere (lokalitet Gradina kod istocne kule na Visu). Iz antickog doba po cijelom lokalitetu nalazen je krovni crijep, a ostaci najranije arhitekture (IV-VI stoljece) na Bobovcu vidljivi su na sjevernom zidu glavne kule kraljevskog dvora.
Podaci iz pisanih izvora za vrijeme bosanske srednjovjekovne drzave obuhvacaju period od 1350.-1463. godine. Za osmanski period dokumenti sezu do 1626. godine kada je definitivno napusten, jer je napredovanjem Osmanlija ka sjeveru i prosirenjem zauzete teritorije izgubio stratesku vaznost. (P. Andjelic, 1972., 139.-144., kratka regesta svih pisanih dokumenata za period 1350.-1463. H. Kresevljakovic, 1953., 17.-19., pisani dokumenti za period 1502.-1626.).
Kao stolno mjesto bosanskog bana Stjepana II Kotromanica koji je poduzeo prve korake na njegovoj izgradnji nesto prije polovine XIV stoljeca, zatim bosanskih kraljeva od Tvrtka i do Tomasa, tj. do 1461. godine, Bobovac je bio kljuc bosanskog kraljevstva. Zato se pri pokusajima da se domognu bosanskog prijestolja ili pri rusenju bosanske drzave, jurisalo na Bobovac. Grad je kao kraljevsko sjediste bio administrativno - vojni centar bosanske drzave, a u njemu se cuvala bosanska kraljevska kruna. Tu su sahranjeni bosanski kraljevi Ostoja, Tvrtko II i Stjepan Tomas. Posljednji bosanski kralj Stjepan Tomasevic (1461.-1463.), zbog neposredne opasnosti od Osmanlija, prenosi kraljevski dvor u Jajce. Po zauzecu grad Bobovac je iz opravdanih, strateskih razloga razoren 1463. godine, sto su potvrdila i arheoloska istrazivanja, a zatim su Osmanlije na rusevinama kraljevskog dvora podigle neophodne objekte za njihov boravak u gradu (1463.-1626.).

Dosadasnja zakonska zastita
Na osnovu zakonske odredbe, a rjesenjem Zemaljskog zavoda za zastitu spomenika kulture broj: 02-856/1 od 27.11. 1959. godine u Sarajevu, srednjovjekovni grad Bobovac, kod sela Mijakovica i Dragovica, opcina Vares, srez Sarajevo, k.o. Mijakovici, k.c. br. 378/1 drzavno vlasnistvo, stavljen je pod zastitu kao spomenik kulture Bosne i Hercegovine.
18.04.1962. rjesenjem Zavoda za zastitu spomenika kulture Sarajevo upisan je u Registar spomenika pod reg. br. 170.
11.03.1998. upisan je na Privremenu listu nacionalnih spomenika BiH.


2. Opis spomenika

Topografija

Grad karakteriziraju tri terenske dominante:

- na sjevernom kraju brezuljak Vis sa relativnom visinom od 30 m,

- u sredini rub terase Crkvice,

- na juznoj strani najstarije fortifikaciono jezgro grada sa kraljevskim dvorom.

Izmedju Crkvice i kraljevskog dvora je najniza tacka Bobovacke kose, tzv. glavna kapija, mjesto na kojem su nekada stajala glavna gradska vrata i ulazna kula.

Urbanisticke karakteristike

Osnovne komponente Bobovca kao naselja gradskog tipa su slijedece: gradski bedemi; kompleks kraljevskog dvora, koji ujedno ima funkciju akropole - citadele, glavna ulica, kompleks sakralnih i pratecih objekata na Crkvici, mali trg ispred crkve sa cisternom u sredini - na Crkvici, stambeno naselje unutar bedema - oko glavne kapije i na padinama Visa; manje naselje (predgradje) na jugozapadnim padinama Bobovacke kose - izvan gradskih bedema; posebno naselje (podgradje) ispred sjeverne kapije Bobovca, tzv. Grad, koji je u osnovi imao trgovacko - zanatski karakter. Bobovac je, po svim svojim komponentama, izrazit primjer jedne specificno srednjovjekovne urbane aglomeracije, karakteristicne za cijelu kontinentalnu Evropu. U grad se najvjerovatnije ulazilo preko pomicnog mosta pod Visom. Odatle se prilazilo zaravnjenom prostoru Crkvica, a dalje glavnom komunikacijom do glavnog tornja i kapije na sedlu koja je izgubila svoju funkciju izgradnjom objekata na Crkvici i Visu. Sa sedla put dalje vodi prema Gornjem i Donjem gradu.

Arhitektura

Fortifikacije Bobovca

Bedemi Bobovca opasuju u nepravilnoj liniji kraski zavrsetak Bobovacke kose na jugu. Istocni zid se penje do terase na Crkvici, gdje skrece na istocnu padinu, do grebena Crvene stijene. Zapadni zid ide podnozjem Visa, obuhvata plato Crkvice i dolazi do glavnog tornja dvora. Bedemi su vrlo slabo ocuvani. Samo ponegdje, u kratkom potezu, njihova visina prelazi 1m. Debljina zidova je od 100 do 110 cm, a ukupna duzina iznosi oko 1100 m. Zidovi su mjestimicno podupirani kontraforima.
U jedanaest tornjeva na Bobovackim fortifikacijama zastupljeni su svi tipovi tornjeva koji se javljaju u srednjovjekovnoj Bosni: Glavni toranj, kvadratne osnove (8 x 8m) jednim dijelom se naslanjala na anticki zid i najstariji je objekat na Bobovcu. U njenoj unutrasnjosti je sagradjena cisterna ovalne osnove. Do nje je jedan toranj pravougaone osnove koja je vjerovatno sluzila za stanovanje. Branic - toranj na Visu na sjevernom zidu bedema je u osnovi sestostranicni nepravilni poligon, debljine zidova u temeljima 3 - 4 m. Kao najtvrdji i strateski najvazniji toranj srusen je sistematski i namjerno. U rusevinama je pronadjena veca kolicina keramike i zivotinjskih kostiju, arheoloski materijal karakterisican za sve objekte ovog tipa u BiH. Okrugli toranj na Crkvici je naslonjena uz grobnu kapelu, te po vanjskom izgledu sa njom cini jednu cjelinu. Dva tornja razlicitih konstrukcija smjestena su uz ulaznu kapiju na tzv. Bobovackom sedlu, imali su ulogu kapijskih, ulaznih tornjeva. Na istocnom obronku Visa, 15 m izvan Bedema, stajao je jedan detasirani toranj, Ovaj tip tornja je karakteristican za zapadnoevropsku fortifikacionu arhitekturu. Osim tornjeva sa specificnom funkcijom, na Bobovcu je bilo jos pet tornjeva ukomponiranih u sistem bedema.

Kraljevski dvor

Kompleks kraljevskog dvora je smjesten na prirodno najbolje utvrdjenom prostoru Bobovca, uklopljen u pet kraskih grebenova, na tri osnovna horizonta koji se stepenasto spustaju od sjevera prema jugu. Prilazni put prema dvoru je vodio do prve dvorske kapije, odnosno do ulaza u predvorje dvora. Prostor do ulaznih vrata koja su izgradjena od sedre i u gornjem dijelu u formi luka, imao je funkciju kapijskog tornja. Na juznom kraju se nalazio toranj osmatracnica. U tom predvorju su bili manji gradjevinski objekti, od kojih je jedan bila kovacnica. Posebnim, izgleda natkrivenim, stepenistem dolazilo do druge dvorske kapije i predvorja Donje palace. Tu je ustvari bio reprezentativan ulaz u dvor kroz kapiju ukrasenu gotickim portalom sa grbom kralja Tvrtka II i svjetiljkama. U predvorju, na tri terase, bili su smjesteni objekti zitnih spremista, kruniste, velika cisterna, kovacnica, trap za krec i manji stambeni objekat.
Donja ili Velika palaca je u osnovi nepravilni pravougaonik dim. 25 x 10 m, ciji je juzni zid postavljen na kraski greben, a sjeverni je u cjelosti kamena litica. Po izgledu djelimicno ocuvanih zidova, zakljucuje se da je objekat imao najmanje cetiri etaze. Glavna vrata na palaci su izgradjena od precizno klesanih blokova muljike sa gotickom profilacijom, a kapiteli na dovratnicima su ukraseni motivom ljiljana u nizu. Uz vanjsku fasadu juznog krila pronadjen je jedan profilirani doprozornik romano-goticke bifore i dijelovi prozorskih okvira sa motivom loze sirokih listova u plitkom reljefu. O unutrasnjem izgledu palace nema puno podataka. Jedino su, u sjevernom krilu, pronadjeni ostaci peci sa keramickim pecnjacima, na kojima je bio utisnut grb i titula Tvrtka II Tvrtkovica. U najranijem sloju rusevina pronadjen je veci kameni blok sa predstavom orla. Karakter arheoloskih slojeva u palaci je slican onome u predvorju: najstariji-gar, srednji-srednjovjekovni gradjevinski sut i gornji - sloj 1463.-1626.
Gornja palaca sa predvorjem je situirana na najvisem horizontu, uz glavni toranj i cisternu. Istocno je dogradjena jos jedna palaca tzv. aneks. Iz predvorja koje je bilo povezano sa glavnim tornjem, ulazilo se u izduzeni prostor Gornje palace unutrasnjih dimenzija 18-19 x 5-5,6 m. Debljina perimetralnih zidova je od 140 – 150 cm. Na drugu etazu se dolazilo drvenim stepenistem i galerijom. U sjevernoj prostoriji je pronadjena oplata od klesanih kvadara sedre, koja ukazuje na postojanje unutrasnjeg svoda, i namjenu prostorije, najvjerovatnije je tu bila uredjena dvorska kapela za Doroteju Gorjansku, suprugu Tvrtka II. To potvrdjuje i pronadjeni ulomak kaneliranog stupa sa tragovima pozlate. Prozori palace su bili bogato ornamentirane bifore ili trifore.
Aneks Gornje Palace je dvoetazni objekat dim. 18 x 6 m, koji se jednom stranom naslanja na Gornju, a drugom na Donju palacu. U njemu su bile smjestene radionice majstora finijih zanata.

Stambena arhitektura

Osim tri palace koje se nalaze u sastavu Kraljevskog dvora, na terasi Crkvice se nalazila jos jedna, dim. 11 x 6 m, dvoetazni stambeni objekat u kojem su zivjeli franjevci (Franjevacka palaca).
Stambene zgrade bobovackog naselja su razbacane u nekoliko skupina unutar gradskih zidina, u malom podgradju sa juzne strane i predgradju na sjeveru, izvan bedema. Pri gradnji je u najvecoj mogucoj mjeri koristen kameni teren, a kao gradjevinski materijal iskljucivo drvo. U osnovi je najcesce kvadrat dim. 4 x 4 m bez pregrada. Izuzetak je kuca koja je najvjerovatnije pripadala dvorskom kapelanu, a koja se razlikovala od ostalih po slozenijoj izvedbi i unutrasnjoj opremi.

Kultni kompleks na Crkvici: grobna kapela bosanskih kraljeva i velika crkva

Pretpostavka je da je kralj Ostoja dao staru bobovacku crkvu pretvoriti u kraljevsku grobnu kapelu. Kapela je orijentirana u pravcu istok-zapad. U osnovi sadrzi dvije prostorije: ladju, unutrasnjih dim. 7,70 x 6,45 m i apsidu 4,48 x 3,30 m. Crkvena ladja je podijeljena drvenom pregradom na dva dijela, pri cemu je dio uz apsidu bio odredjen za grobnice clanova kraljevske porodice, .a drugi je ostao slobodan za posjete. Crkveni pod ima dva horizonta: pod u apsidi je 10-ak cm visi od poda u naosu. Konstrukcija poda u apsidi i prednjem dijelu ladje je "estrih", a drugi dio je poplocan. Zidovi debljine 140-150 cm su pridrzavali crkveni svod izveden u gotickoj formi, od klesanih kvadara sedre. Prozorski otvori na sjevernoj strani bili su u obliku bifora, sa polukruznim lukom. Arhitektonska plastika je bila bogata, po motivima vrlo raznovrsna, a po izradi besprijekorna. Pronadjeni su fragmenti sa motivima ljiljana, dijelovi nadvratnika sa motivom trake od sahovskih polja, dio natprozornika sa kruznim medaljonom u kojem je predstavljena kruna i inicijali ST (Stjepan Tomas), dijelovi polustupova, fragment figure lava, konzole u formi ljudske glave, dijelovi skulpture jednog sveca i fragmenti sa dijelovima natpisa, te dio zaglavnog kamena iz apsidalnog svoda. C(itava unutrasnjost kapele je bila oslikana. Na pronadjenim ulomcima maltera raspoznaju se dva sloja malterne podloge: donji sa potezima crvenom bojom, koja je upotrijebljena i za draperiju kao i za likovnu kompoziciju sa desne strane ulaza u crkvu. Draperija je bila ukrasena sa dva niza rozeta u tamnosmedjoj boji. Gornji dijelovi crkve su bogatije oslikani, raznim tonovima i nijansama crvene, zlatne, tamnosive i tamnosmedje. Od ikonografskih motiva mogu se zapaziti ljudske figure, vegetabilni i geometrijski motivi. Arhitektonski motivi se pojavljuju najcesce kao plasticne arhitektonske forme, za podjelu vecih zidnih ploha.
Grobnoj kapeli su pripadala i tri bronzana zvona: jedno je romanicke forme, napravljeno polovinom XIV stoljeca. Drugo sa natpisom, pisanim gotickom uncijalom: "Majstor Marko Pribislav napravi godine Gospodnje 1410.," (iz vremena vladavine kralja Ostoje). Na trecem zvonu je crtez lika sv. Mihajla i natpis u kojem se spominje majstor Marko Vendramus i 1396. godina. U kapeli su pronadjene tri kraljevske grobnice i dvije grobne rake Kraljevske grobnice koje su se sastojale iz kompozitnih sarkofaga sa polozenim nadgrobnim plocama, izradjenim od crvenog mramora iz Panonije (Šiklosa, Ostrogona ili Erdelja), sa reljefnim predstavama pokojnika i natpisima na rubovima. Ploce su pripadale kraljevima: Ostoji, Tvrtku II i Tomasu. Natpisi na plocama su izvedeni u kaligrafskoj gotickoj frakturi. Izgleda da su ove tri nadgrobne ploce izradjene u istoj radionici u Budimu, ali je Tomasevu plocu izradio drugi majstor. Umjetnicka vrijednost ovih ploca je iznad evropskog prosjeka u svojoj vrsti onog vremena, a u okviru nekadasnje ugarskohrvatske drzave one stoje na samom vrhu (P.Andjelic, 1973., 94).
Objekat velike crkve je paralelan sa kapelom od koje je udaljen oko 12 m. Njegova gradnja je zapoceta za vrijeme vladavine kralja Tomasa i njegove supruge Katarine, ali nije dalje odmakla od postavljanja temelja. Ukupna duzina crkve je 23,10m. Njenu unutrasnjost cini ladja, kor i prezbiterij, oblikovan u tri apside.

Napomena:

S obzirom da je kapela rekonstruktruirana primjenom metoda koji nisu priznate u teoriji i praksi ocuvanja graditeljskog naslijedja – analogija i pretpostavke – i s obzirom da su pri rekonstrukciji primijenjeni materijali, nacin njihove obrade i tehnologija gradjenja koje nisu izvorne, vrijednost kapele je umanjena.

Groblja

U gradu Bobovcu i blizoj okolini konstatirana su groblja ili grobnice na pet mjesta. To su: grobna kapela kraljevske porodice, trijem i dvoriste grobne kapele, groblje na Branicu, lokalitet Crkvica na putu prema Sutjesci i sehidsko groblje kod sastavaka u podnozju Bobovca.

Arheoloski nalazi

Najveca kolicina keramike je domace, "slavenske" proizvodnje. U kompleksu dvora srednjovjekovna keramika je izmijesana sa keramikom iz osmanskog perioda, dok su u objektima na Crkvici i u rusevinama nekih tornjeva netaknuti slojevi sa srednjovjekovnim keramickim materijalom. Od formi najvise je bio zastupljen stari slavenski lonac, a rjedje niske ili visoke zdjele. Ukrasi su svedeni na horizontalne ili valovite linije, a ponegdje se vide pokusaji da se gruba domaca keramika prevuce zelenom caklinom. Inace su keramiku sa zelenom caklinom proizvodili majstori iz drugih zemalja. Pecnjaci se pojavljuju u dvije forme: kvadratne osnove sa pozadinom u vidu nepravilne piramide, a drugi u obliku casa. Prva vrsta kvadratnog oblika pripadala je pecima iz kraljevskih odaja sto se vidi po natpisima i grbovima na njima (Tvrtka II), a druga vrsta raznim pecima u palacama i franjevackoj kuci. Keramicke svjetiljke, jedinstvene po izradi i obliku, koje su osvjetljavale drugi-reprezentativni ulaz u kraljevski dvor, vjerojatno su uvezene iz Madjarske. U kompleksu kraljevskog dvora pronadjeno je tridesetak ulomaka radjenih u tehnici majolike, slojevi (arhajska majolika) koji datiraju od polovine XIV do kraja XV stoljeca (radionica iz Faenze, period goticko-floralnog stila). U aneksu Gornje palace je pronadjen negativ (kalup) za heraldicki ukras, kao i kalupi za izradu pecnjaka sa kraljevskim grbom.
Ulomci koji pripadaju raznim vrstama i oblicima staklenih predmeta (case, fiole, flase, prozorsko staklo) su uglavnom pronadjeni u rusevinama kompleksa dvora. Ova vrsta materijala je import iz njemackih i talijanskih radionica.
Predmeti od zeljeza su brojni. Prevladavaju zanatske i poljoprivredne alatke, te razne klamfe, klinovi i kljucevi, dok je bojna i konjanicka oprema manje zastupljena (strelice, mamuze, pozlaceni okov od korica maca, potkove, kameni kalup za izradu puscanih metaka). Rijetki su i primjerci nakita. Medju nalazima rezbarene kosti najvredniji je primjerak sa likom zenske osobe na pozlati.
Od prehrambenih proizvoda nadjeni su ostaci psenice, jecma i prosa (u posebnim spremnicama), kao i gomila zivotinjskih kostiju, narocito na mjestima gdje se zadrzavala vojna posada grada.

Arhitektonski nalazi su navedeni pri opisu arhitekture.

3. Istrazivacki i konzervatorsko-restauratorski radovi

Pocevsi od 1960. pa do 1969. godine, vrsena je sukcesivno najnuznija konzervacija otkopanih objekata sa ciljem da se sprijeci rusenje najugrozenijih dijelova otkopane arhitekture. Radovima je rukovodio dr. I. Bojanovski, arheolog - konzervator Zavoda za zastitu spomenika kulture, a projekat za restauraciju grobne kapele izradio je A. Ninkovic, dipl.ing.arh.

- Od 14.08 - 08.09.1960. godine izvrsena konzervacija objekata Donjeg grada i cisterne na njemu

- U septembru 1961. konzervacija objekta dvora na Donjem gradu

- U septembru 1962. konzervacija objekata na Gornjem gradu i donzona

- U septembru 1963. sanirani mauzolej i kula na Crkvici

- Od 20.08. - 03.10.1964. konzervacija dvora na Donjem gradu, crkve na Crkvici i donzona

- Od 23.08. - 24.09.1965. konzervacija predvorja dvora, zgrade i podzida na Crkvici

- Od 09.08.1966.- 07.09. 1966. sanacija donzona, palace i podzida na Crkvici

- Od 02.06.1967. - 13.10.1969. konzervacija branic-kule, kule na Visu, podzida na Crkvici

- U ljeto 2002. godine Zavod za zastitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijedja BiH pristupio hitnim intervencijama na platou "Crkvice" sa Grobnom kapelom. Na kapeli izmijenjeni prozori i vrata, popravljen krov i gromobran. Obruseni potporni zid ispred grobne kapele je prezidan i ojacan. Sanirani istocni bedemi i fratarska kuca

4. Sadasnje stanje lokaliteta

Sadasnje stanje podrucja (septembar 2002.), moze biti opisano kako slijedi:

- podrucje nije osteceno uslijed ratnih razaranja,

- podrucje nije izlozeno nikakvim specificnim rizicima,

- podrucje je izlozeno ubrzanom propadanju uslijed nedostatka redovnog odrzavanja,

- sav iskopani arheoloski materijal, izuzev nekoliko tezih kamenih spomenika iz grobne kapele, deponiran je u Zemaljskom muzeju; preostali kameni spomenici takodjer se mogu prebaciti u Zemaljski muzej, jer su se stekli uvjeti za nesmetan pristup vozilom do samog lokaliteta.

III - ZAKLJUC(AK

Bobovac je bio prijestolnica bosanskih vladara od vladavine bana Stjepana II Kotromanica do prestanka bosanske samostalnosti (prva polovina XIV stoljeca – 1463. god.) Bobovac je jedini srednjovjekovni grad–utvrdjenje u BiH ciji je vladarski dvor u cjelini istrazen i predstavlja karakteristican primjer srednjovjekovne arhitektonske i urbanisticke cjeline, savrseno uklopljene u prirodni ambijent. Brojni arheoloski ostaci svjedoce o zivotu najvise bosanske vlastele integrirane u onovremenu evropsku kulturu. Obrazovna vrijednost je vrlo velika, jer se adekvatnom prezentacijom, na kompletno istrazenom lokalitetu, moze upoznati sa materijalnom kulturom i politickom historijom srednjovjekovne samostalne bosanske drzave.
Primjenjujuci Kriterijume za donosenje odluke o proglasenju dobra nacionalnim spomenikom («Sluzbeni glasnik BiH», broj 33/02), s obzirom na: historijsku vrijednost (B), umjetnicku i estetsku vrijednost (C), citljivost (D), simbolicku vrijednost (E), ambijentalnu vrijednost (F), izvornost (G), jedinstvenost i reprezentativnost (H.i) i cjelovitost (I), Komisija je odlucila kao u dispozitivu.

Sastavni dio ove odluke su:

- kopija katastarskog plana,

- z.k. izvadak, posjedovni list,

- fotodokumentacija,

- graficki prilozi.

Dokumentacija u prilogu odluke je javna i dostupna na uvid zainteresiranim licima. Uvid u dokumentaciju moze se izvrsiti na pismeni zahtjev Komisiji.

Koristena literatura

- P. Andjelic 1973., Bobovac i Kraljeva Sutjeska, stolna mjesta bosanskih vladara u XIV i XV stoljecu, Sarajevo, 1973.

- H. Kresevljakovic, Stari bosanski gradovi, Nase starine I, Sarajevo, 1953., 7.-46.

- I. Bojanovski, Stari grad Bobovac, Nase starine VIII, Sarajevo, 1962.; 71.-94.


Preuzeto sa: Odluka Komisije za ocuvanje nacionalnih spomenika


vise slika danasnjeg stanja i izgleda cete naci na sljedecim linkovima:

slika 1
slika 2
slika 3
slika 4
slika 5
slika 6